Ne znam zasto je nebo plavo i koliko je visoko.
Ne znam zasto je more tirkizno plavo, a kad ga ulovis u bocu je providno.
Kako to da se gusjenica preobrazi u leptira?
Kada umrem i ako budem u raju hocu li i ja imati krila?
Je li moguce proci ispod duge?
Postoji li sreca u ovom zivotu?
I koji put odabrati da bi ju slijedio?
Postoji li prava ljubav?
Bajka ?
Princ na bijelom konju?
Postoji li muskarac koji ce te zauvijek voljeti?
Kako muskarci uopce vole?
I kako biti s nekime do kraja zivota, a da ga i dalje volis?
Kako ne potrositi ljubav?
Hoce li me prijateljice zaboraviti kada si nadu nekoga?
Hoce li zaboraviti ono sto imamo?
Hocemo li imati vremena za nasa putovanja?
Kada imale svoju djecu i obitelj hoce li zaboraviti na sve nase?
Hocemo li nestati? Samo isceznuti?
Tesko je prihvatiti da mi i ovo nase nece uvijek biti njihov prioritet.
I sta je sa mnom?
Zasto se ja ne vidim ni sa kim?
Zasto osjecam da me ljudi sputavaju?
Zasto toliko zelim svoju slobodu?
Zasto mrzim svaki oblik team worka?
Zasto ne vidim svoju buducnost u stvaranju vlastite obitelji?
Jel mora da se ista promjeni?
Znam da hoce.
Znam da sam posebna.
Znam da sam drugacija.
Znam da sam teska.
Da sam ters.
Da sam cudna osobito za zensku osobu.
Cinim li sad nesto krivo?
Pravim li sad krive odabire koji ce kasnije utjecati na moj zivot?
Je li pogresno sto sam tako uporno svoja, svojeglava i radim po onome kako osjecam da treba?
Je li postoji neki drugi odabir kojeg sam trebala odabrati, a nisam?
I koliko ce me na kraju kostati sto sam ono sto jesam?
Dva desetljecja su iza mene. Dva destljecja i kusur godina.
Vjerovala sam da cu imati odgovore na ova pitanja.
Bar sad. U dvadesetim.
