21.01.2020.

Vratio sam se živote.

Napisala sam ovdje jednom da čovjek sve preraste: i najdražu haljinu i najdražu pjesmu. Sitnice, detalji i stvari koje su mu nekad bile bitne nekad kasnije postanu beznačajne, čak i smiješne. Naprosto se iščuđuje i pita: "Zar sam tako mislio i tako disao?". Neke pak stvari u vezi nas uvijek ostanu iste. Postoji ta neka linija, neka konstanta, dosljednost koja se provlači kroz sve godine našega života i postojanja, nešto po čemu smo uvijek ostali karakteristično svoji. To je ono nešto od čega kao da ne možemo pobjeći i što kao da je genima predodređeno i usađeno u nas. Kad pogledam svoj život unazad mogu reći da je u meni to uvijek bilo dobro, i nastojanje da slijedim Tvoj put. Neke scene iz djetinjstva kao da nas zauvijek "odrede", kao da se iz njih može iščitati čitav naš budući život. Sjećam se jedan dan proveden u kod bake i djeda u tatinom selu i djevojčica iz susjedne kuće koja je kao i ja došla tu samo za vikend. Nagovarala me da porazbijamo babina jaja. Dječja igra, nepromišljenost, pomalo i zloba. Ja sam bila savršeno razumna za svoju dječju dob i ni u jednom djeliću sekunde nisam pomislila da se složim sa njom. Objasnila sam joj zašto ne trebamo razbiti jaja i kako ja to nipošto ne bi učinila svojoj baki, a niti ijednoj drugoj u selu. Pokorila se mojoj volji i gledala me pomalo razočarano. Ja ne znam hoću li ikada postati luda i nerazumna i hoće li mi nekad ono baš puknut film pa ću učiniti nešto što nije svojstveno mojoj naravi.Možda mi se mladenačko nedivljanje vrati kao kazna nekada kad se od mene tražila životna ozbiljnost u braku (ako ikada u istome budem) ili kad uđem u krizu srednjih godina (ako ikad iste godine doživim). Možda poludim kad nađem svoju prvu ljubav. Nekada (samo nekad) mi se čini da i ne živim i da sam previše racionalno biće.

Otišla sam odavde i nekoliko puta. Isto toliko puta se vraćala. Čitavu 2018.tu i 2019.tu ovdje nisam napisala ni slova. Znam ja i zašto sam morala otići. Nije bilo lako odrastati pred očima drugih, biti poput bistre vode. Kontinuitet pisanja ogolio bi u potpunosti moju osobu, mslila sam. Neiskreno nisam znala pisati. Pisala sam uvijek točno onako kako mislim, nisam se znala pretvarati da sam netko drugi.Činilo mi se strašno da me netko tako dobro poznaje. 1.4.2020. biti će 9 godina odkako ovaj blog postoji. Heeeej. Pa to je skoro desetljeće! Zar desetljećje nije nešto veliko? Osjećam na početku ove 2020te godine da je vrijeme da se vratim. Nisam ona klinka koja je 2011.-te započela ovaj blog. Nisam ni šutljiva djevojka sa preddiplomskog studija koja se bojala izraziti svoje emocije i mišljenje. 26 mi je godina sad. Zvuči veliko, a nije. Zrelo doba, psihologija i knjige kažu. Preživjela sam jedan Os i mali milijun samoća i bila na rubu nervnog sloma jedanput-daput. Preživjela ovrhu, dijelila stan sa nepoznatim ljudima i svađala se sa istima, bila 300 km daleko od svega što poznajem. Izašla iz komfort zone u svakom smislu te riječi. Ja nisam ista osoba koja je pisala ovaj blog od 2011.-2015. Više se ne bojim da će me netko previše poznavati, da će netko doprijeti do same srži moga bića. Samoj sebi sam neistražena džungla. Još je endemskih i neistraženih vrsta koje unutar sebe tek treba da otkrijem. Znam da postoji onaj jedan dio ako ne  stotinu njih koji je samo moj, mali milijun tajni koje ne poznajem. Svoj sam najbolji prijatelj. Osjećam ogromno bogatstvo i snagu unutar sebe. Ja sam rare. Stoga sam se pronašla u ovoj pjesmi. Rijetka sam biljka. I dalje vuk samotnjak. Nekad se približim čoporu ali kao da mu nikada ne pripadam. U meni je i huka podivljalog mora i blagost lahora. U meni su kontrasti i suprotnosti i ne znam kako to sve može da u jedno biće da stane i može li i treba li pokušati riječima objasniti. Ne dajem nikakva obećanja da ću pisati kontinuirano, često. Ovdje sam radi sebe kao što sam i uvijek bila. Koliko život bude dopuštao toliko će me i biti ovdje. Samo ono što budem smatrala vrijednim spomena ovdje ću i zabilježiti. U ovim godinama shvatiš da je bitna kvaliteta, a ne kvantiteta.