06.02.2020.

Ako uspiješ da pohvataš niti...

Mnogi blogovi na ovom mjestu postali su grobovi. Neka mjesta napuštenih adresa. Stare oronule kuće koje zjape tu i stoje, a opet s vremena na vrijeme im se vratiš. Pokucaš na stara drvena vrata, nitko ne odgovara. Lagano odguruješ vrata koja pružaju otpor i stvaraju onaj škripavi zvuk. Upitaš još jednom: Ima li koga? No vlasnik nije tu. Ostavio je sve onako kako je bilo i zadnji put. Vidiš kalendar iz neke sad ti se čini već davne godine, paučinu u kutovima i prašinu po starim napola raspalim komodama. Osjetiš neku nostalgiju. To mjesto nekada je bilo živo. Vezao si se za nekoga i nešto. Nikada toj osobi nisi vidio lice i poznavao joj ono pravo ime i prezime, a opet ju znaš, čini ti se, do u dušu, zaljubiš se u nju preko riječi, naslijepo. Kroz riječi sretnu vam se srca. Uvijek sam mislila da je po tome ovo mjesto posebno. Mnogi su pisali bez želje za ičijim odobravanjem ili pljeskom, pisali su iz duše i iz srca. Osjećala sam suze u njihovim riječima, i sama plakala dok sam ih čitala. I gle kojeg li bogastva, mislila sam. Ja ovdje ulazim u svijet tuđih osobnih dnevnika, kao i oni u moj. Citam tude najtise misli iz najnjeznijih kuteva nečije duše. Upoznajem ljude bez maske. Kako je ovo čarobno mjesto. Neke sam preko slova pratila kako odrastaju. Prve ljubavi i slomljena srca živjela sam sa njima iako sama nisam doživjela isto. Koliko je u meni ostalo njihovih riječi, misli, priča, emocija. Vratim se na te zaprašene internetske adrese. Vidim vlasnika i dalje nema. Ulogiran zadnji put davne te i te godine. Zapitam se jel mu išta ta prašnjava kućica koju je nekoć dugo gradio i najednom ostavio sad znači? Jer meni jeste.

Nekada se odmaknemo od nekih stvari i ljudi. U određenom periodu, trenutku u vremenu shvatimo da nismo na istoj valnoj duljini. Rastužujemo se zbog grešaka koje stalno ponavljaju. Odemo jer nam se učini da je besmisleno ostati. Ne preziremo tu osobu. Vidimo da je dobra i poštujemo ju, no ne mozemo gledati kako ponovno na isti nacin pada i razbija koljena. Za nju sam se toliko puta pitala: hoce li ikada nauciti na greskama, shvatiti da je naivna? Gledala sam ovdje nju kako odrasta. Sjećam se prvih postova i slomljenog srca. Tek je ušla u taj svijet ljubavi i veza. U svakom postu je žalila za njim. Kao da je odreda voljela samo mangupe... Nakon dugo vremena vratim se na ovo mjesto. Nađem ju u masi priča i blogova, ostala je tu među rijetkima (čini mi se) koji pišu. Postala je tako prekrasna i odrasla. Čvrstih stavova i zrela. Sad je u dvadesetim. Riječi joj teku skladno, snažne su zbog boli koju je prošla. Dijamant nastaje pod pristiskom. Tako je ista, a opet tako nova. Toliko drugačija od mene. Usudila se da voli iznova i iznova. Lomili su ju, a opet u njoj je toliko dobra. Iskrenosti. Ljepote. Nije se sakrivala i štedila. I napokon je shvatila ono što sam joj ja toliko dugo u komentarima na njene postove trubila. Naučila je na teži način, iz svojih grešaka. Ali je naučila. Ne mislim da me se sjeća i tih mojih davnih rječi ohrabrenja. No dala mi je inspiraciju da istipkam ovaj post.

Kad sam bila dijete veoma sam voljela knjigu Bambi. Kao da sam otkrila svemir kad sam na poleđini jedne knjige iz dječje knjižnice pročitala da postoji i knjiga Bambijeva djeca koju je također napisao Felix Salten. Nastavak. Voljela sam obje knjige a zavoljela i autora. Smatrala sam ga svojim najdražim autorom u djetinjstvu. Čitala sam jednom predgovor neke njegove knjige i izdvojene citate. Zapisivala ih u svoj rokovnik. Jedna je bila: "Treba ostati sam. Tko želi shvatiti smisao života treba ostati sam." Mene je snažno potresla ta rečenica. Odzvanjala je u meni. Naišla na plodno tlo u mojoj duši. Ako se ičega u životu nisam bojala nisam se bojala biti sama, nemati nikoga za valantinovo, biti žena koja nije zasnovala svoju vlastitu obitelj. Ima nešto u mojoj lozi strašno izraženo što se najbolje može opisati sa onom rječju "assertiveness". 

Svako moje Valentinovo je dosada bilo samo moje. Ne usamljeno, nego baš moje. Svaku godinu ulagala sam u sebe i gradila sebe. Bez straha. Bez zadrške. Bez obaziranja šta drugi rade i žive. Željela sam samo udovoljiti Bogu, biti na njegovu putu. Toliko sam samostalna. Nekada se i iznenadim. Imam vozačku tek 4 mjeseca i vozim preko granice bez straha i zadrške. Toliko sam naučila i navikla biti sama sa sobom, puzdati se u sebe i u njega svoga prijatelja i Boga Isusa. Vidim sad u dvadesetim da imam nešto čemu se muškarci dive. Zazirala sam od veza. Od ljubavnih razočaranja. Čuvala se. Smatrala sam da to nije za mene u srednjoškolskim danima. Zbilja nisam bila spremna za vezu, bila sam djete. Željela sam svojim simpatijama da nađu djevojku a kad bi ju našli tražila sam sa radošću ljepotu koju su oni pronašli u toj nekoj osobi. Pitala sam se jel on voli njene oči, osmijeh ili trepavice? Zavoljela bih tu osobu jer ju on voli. Nikad nisam naučila da zapravo ja mogu biti ta neka koju voli taj netko. Nisam bila spremna za to. Biti ću iskrena. Bio mi je važniji moj osobni rast i rezultati. Gonjala sam svoje ciljeve. Korakom kornjače. Malo po malo. Ja sam sporko. Tako su mi kao djetetu govorili. Biti u vezi i biti u karijerizmu u isto vrijeme meni nikad nije bilo moguće. Sad sam odrasla. Tu sam. Ponosna sam na ono što sam postigla. Osjećam da sam postala nešto lijepo. Ne samo fzički nego i duševnom snagom i samopouzdanjem. Kao i ona o kojoj sam prethodno gore pisala. Došle smo do iste točke i vrha brda, ali s drugih strana, drugim putevima. Tko smo mi da osuđujemo tuđe načine i puteve onda kad ne možemo da ih razumijemo? Bog sve zna. Svatko ima svoje vrijeme sazrijevanja i rasta. Moje djetinjstvo kao da tek sada prestaje. Spremna sam za neke stvari, za vezu. Da nekome budem nešto. Ne znam da se igram. Jednom kada zavolim to će biti to. Prva ljubav, prvi poljubac i vjerovatno moj muž. Iz takve sam ja loze. I umom i srcem ulazimo u nešto. Još uvijek ne žurim. Uživam u svojoj slobodi.  Ne bojim se još biti sama, no osjećam da će godine potpune samoće uskoro biti iza mene. Naravno uvijek će biti taj jedan dio koji je samo moj i kojega samo Bog poznaje. Sjetim se one priče o ružnom pačetu. U svojoj glavi sam dugo godina bila ono. Nisam vjerovala da mogu biti voljena i nisam dopustila nikome da priđe blizu. Zbog toga što sam sve svoje vrijeme i sile uložila u sebe izrasla sam u onoga prekrasnoga labuda. I to sam nedavno zapazila u odrazu u vodi ispod sebe. Sad sam u tome razdoblju. Treba da se naviknem i da prihvatim da mi se poklanja tolika pažnja i da netko želi sa mnom dijeliti svoje vrijeme dane a možda i život. Nije priša. Pomalo odrastam. Ovakvi kao ja dugo žive i sporo stare.

Sada ulazim u to novo razdoblje u 2020-im. Osjećam da će mi ovo desetljećje biti posebno i po pronalasku posla i po ostvarenjima na drugim poljima u životu. Pa hajdemo hrabro!


Stariji postovi